Jedan.. Dodje i prodje..
Zaboravimo ga nekako.. Ni sami ne znamo kako..
Zaboravimo na sjaj u njegovim ocima..
Njegov zagrljaj, poziv nam ne znaci apsolutno nista..
I napokon bivamo sretni..
Slusamo pjesme, a suze.. Nema ih.. Po prvi put ih nema..
Presusilo.
Ali.. Nismo ni svjesni da smo usli u jos jednu slicnu pricu..
I onda.. Iz riznice nasih uspomena, sjetmo se tamo nekog PETRA PANA..
Vjecnog djecaka koji nas je nekada nasmijavao, cinio  sretnima..
A sada je odletio.. Odletio negdje dalekooo..
Nestao..
A sada gledamo kroz prozor..
Ceznemo za njegovim rijecima.. Ali nema ga...
Ponekad nam navrati u snove.. Sjeti nas na jedno ljeto, jedan grad..
Na nas Mastograd..
I sve ostane na tome.. na tom snu..
I covjek ponovo pati..:S
Pa zar ne moze sebi dozvoliti ni par dana bezbrizne srece?
Ne.. nisam ja tuzna.. nisam sjebana..
nasmijana sam.. Sretna.. Sretna jer imam neke osobe pored sebe koje mi citav svijet znace..
A on.. on mi samo  ponekad navrati u snovima.. Donese malo srece, malo tuge..
I podsjeti me na ono sto me one veceri naucio..
Podsjeti me na onu srecu na koju me naucio..I ja krenem u novi dan..
Nasmijana... Sa njegovom slikom u dzepu..
Samo da ne bi zaboravila njegov lik...
A tezina na srcu ubija..:S







  I gdje je sada Petar Pan?? (:*

Upoznala sam te davno..
Jos dok smo bili ona mala djecica..
I zavoljela sam te kao djecaka..
Nestasnog..
Da.. i ja sam bila dijete..
Zeljno smijeha, i prijatelja..
A plasila sam se otvoriti nekome svoju dusu.. Reci sta osjecam..
Bila sam vec na putu da krenem u svijet odraslih..
A ti si me vratio.. Vratio si me u djetinjstvo..
I pustio si da te zavolim..
Pustio si da vjerujem u nas...
Srusio si one zidove koje sam ogradila oko sebe..
Nisam ni pokusavala da se odbranim..
I ponovo postadoh djevojcica.. Nestasna, vesela..
I prolazili su dan, mjeseci a ja sam te sve vise i vise voljela..
Ali..
Nisam primjetila da, tim danima koji su pored nas tako brzo prolazili si se i ti mijenjao..
Odrastao si..
jesi ti i dalje veseo, i nestasan.. Ali nisi vise ono dijete..
Ko zna zasto..
Mozda zaista mi svi nekada moramo odrasti..
Postati neko drugi..


Ja sam idalje ondje, gdje si me ostavio posljednji put..
Negdje izmedju jave i sna.. 
Trazim putokaz..
Pronalazim ih nekoliko, ali nijedan me ne vodi tamo gdje bih htjela..
Ma ni ja sama ne znam gdje bih htjela.. 
Zelim zivjeti nase snove.. Ali..
Falis mi ti...
Medjutim.. MI smo odavno prestali postojati..

Nase prijateljstvo, ili ko zna sta je to bilo, se davno ugasilo..

Niste ko nekad u sretno doba.
cak sam  uzdahnula kradom  juce
kad sam vas rukom dotakla sjetno
da.. Sve je proslo, natrag se neda..
Godine tonu u vir zivota.
Tako sam silno voljela negda
Da sjedim s vama kraj naseg plota
Udvoje mastali mi smo o slavi..

                                                           Sergej Jesenjin..

Veceras..

Veceras nakon ko zna koliko vremena otvaram vrata proslosti..
A koliko sam samo puta stajala pred njima.. I nikada nisam imala snage da ih otvorim.. Plasim se onoga sto cu tamo pronaci..
Plasim se ljudi koje cu sresti..

I evo ove veceri sjecam se svega.
Uspomena je mnogo..
A svaka boli svojim bolom..
Svaka me podsjeca na ono sto smo davno imali, a sada smo to izgubili..
Na ono sto smo davno osjecali, a sada prestali..
samo ponekad na trenutke me uhvati taj stari osjecaj..
I bol postane jos jaci..
Gotovo neizdrziv..
Koprcam se..
Pokusavam pobjeci od proslosti..
Vjerujem da je sve to proslo..
Da ne postoje ona stara osjecanja..
Ali jedan dio mene zeli da se vrati jos dublje u proslost..
Vodi me do onih osjecaja na koje sam davno zaboravila, ili sam bar mislila da sam ih zaboravila..
Ko ce znati..
Gledam zvijezde.. U njima trazim odgovore..
Kada sam zaboravila da te volim?
zaboravila sam na onaj sjaj u ocma koji je uvijek ubrzavao moje disanje.. Vodio me tamo negdje daleko..
U Mastograd..
tamo gdje smo postojali samo ja i ti..

I sanjala sam o nama..
Ali te snove je davno neko unistio..
Unistio je nesto u meni..
zaboravila sam kako je to sanjati, mastati..
a tebe nisam imala da me na to podsjetis..

I veceras opet zivim onu noc, koju sam zivjela prije godinu dana..
Isti onaj osjecaj mi oduzima dah..
Isti onaj pogled skrece misli..

I opet ista nada da cemo zivjeti nasu malu bajku..
Al od svega toga opet ostaje samo nada, i pusti snovi..

Jer ti si davno otisao!!
A meni ostaje samo da zaboravim..
Zaboravim na sve sto me podsjeca na tebe..
Zaboravim nas grad..
Jer..
Sada,
kada ništa na svijetu ne može vratiti dane prohujalog ljeta ostaje samo da ih zaboravimo..

Na njih ce nas uvijek podsjecati slike koje ce ostati u nasim glavama..
Ali te slike ce polako blijedjeti..
I vise necemo biti sigurni sta se desilo..

A mozda je tako i bolje..
Ma da,
sigurno je bolje da pozurim sa novim gradom, novim ljudima i svime sto me odvaja od tebe..

A jednom, na koncu nasih zivota kada se sretnemo..
Bit cemo potpuni neznanci..
Pogledi ce nam se susresti..
Ali..
Ko zna da li cu opet pronaci taj isti sjaj u tvojim ocima..